Arkadije i Boris Strugacki

Tahmasib

PROLOG

Dokotrlja se ogromni crveno-beli autobus. Putnike pozvase da posedaju.“No, pa, idite“, rece Dauge.

Bikov progunda: „Imamo vremena. Dok svi posedaju…“

Ispod oka pogledao je kako se putnici jedan za drugim, bez zurbe penju u autobus. Bilo ih je stotinak.

„To ce potrajati najmanje petnaest minuta“, dostojanstveno primeti Grisa.

Bikov ga strogo pogleda:

„Zakopcaj kosulju.“

„Ali, tata, vrucina je“, rece Grisa.

„Zakopcaj kosulju“, ponovi Bikov. „Ne idi razdrljen.“

„Ne ugledaj se na mene“, dodade Jurkovski. „Ja mogu, ali ti — jos ne.“

Dauge ga pogleda i obori oci. Nije hteo da posmatra Jurkovskog — njegovo samouvereno, mlohavo lice, sa gadljivo opustenom donjom usnom, tesku tasnu sa monogramom i raskosno odelo od porozne stereosintetike. Bolje je ipak bilo gledati u visoko, prozracno nebo, bez ijednog jedinog oblacka, cak i bez ptica — nad aerodromom su ih rasterivali ultrazvucnim sirenama.

Bikov mladi je pod budnim okom Bikova starijeg zakopcavao okovratnik. Jurkovski ceznutljivo rece:

„U stratoplanu cu zatraziti flasu mineralne vode…“ Bikov stariji podozrivo upita:

„Jetra?“

„Zasto bas mora da bude jetra?“ odgovori Jurkovski. „Jednostavno mi je vrucina.

I vreme je da vec jednom zauvek shvatis da mineralna voda pri napadu jetre ne pomaze.“

„Da li si barem uzeo svoje pilule?“ upita Bikov.

„Sta si se prikacio za njega?“ rece Dauge.

Svi ga pogledase. Dauge spusti pogled i rece kroz zube:

„Molim te, Vladimire, pazi da ne zaboravis — pismo treba predati Arnautovu cim stignete na Sirt.“

„Ako je Arnautov na Marsu“, rece Jurkovski.

„Razume se. Ja te samo molim da ne zaboravis.“

„Podseticu ga“, obeca Bikov.

Zacutali su. Ljudi je ispred autobusa vec bilo manje.

„Znate sta, idite vi, vreme je“, rece Dauge.

„Da, vreme je da krenemo“, uzdahnu Bikov. Prisao je Daugeu i zagrlio ga. „Ne tuguj, Joanicu“, rece tiho. „Do vdenja. Ne tuguj.“

Cvrsto je stezao Daugea dugackim, koscatim prstima. Dauge ga lako odgurnu.

„Zelim vam dobru plazmu“, promrmlja.

Stegao je ruku Jurkovskom. Jurkovski zatrepta; nesto je hteo da kaze, ali samo obliznu usne. Nagao se, podigao sa trave svoju prekrasnu tasnu, poceo da je vrti u rukama i ponovo je spustio na travu. Dauge ga nije gledao.

Jurkovski ponovo podize svoju tasnu.

„Ne kloni duhom, Grigorije“, rece pateticnim glasom.

„Potrudicu se“, suvo odgovori Dauge.

Sa strane, Bikov je davao poslednja uputstva sinu. „Dok sam na putu, budi stalno sa mamom. I nikakvih, tamo, podvodnih zabava.“

„Dobro, tata.“

„Nikakvih rekorda.“

„Dobro, tata, ne brini.“

„Manje misli na devojke, vise na mamu.“

„Dobro, tata.“

Dauge tiho rece:

„Ja idem.“

Okrenuo se i posao prema zgradi aerodroma. Jurkovski ga je gledao kako se udaljava. Dauge je bio mali, poguren, jako star.

„Do videnja, cika-Voloda“, rece Grisa.

„Do videnja, mali“, rece Jurkovski. Gledao je kako se Dauge udaljava. „Posecuj ga. Jednostavno svrati kod njega na caj — i nista vise. On te voli.“

Grisa klimnu glavom. Jurkovski mu podmetnu obraz, potapsa ga po ramenu i sa Bikovom krete ka autobusu. Tesko se popeo uz stepenice, seo na fotelju pored Bikova i rekao:

„Bilo bi dobro kad bi let odlozili. Bikov ga zaprepasceno pogleda.“

„Koji let? Nas?“

„Da, nas. Daugeu bi bilo lakse. Ili da barem i nas lekari proglase za nesposobne.“

Bikov zasopta, ali ocuta. Kad autobus krete, Jurkovski progovori:

„Cak nije hteo ni da me zagrli. Dobro je i uradio. Bez njega nemamo zbog cega da letimo. To nije lepo. Ni posteno.“

„Prestani“, rece Bikov.

Dauge se peo uz granitne stepenice aerodroma i osvrnuo za sobom. Crvena mrlja autobusa je vec nestajala na ivici horizonta, gde su se u ruzicastoj izmaglici videle konicne siluete letelica za vertikalno uzletanje. Grisa upita:

„Kud da vas odvezem, cika-Grisa? U institut?“

„Moze i u institut“, odgovori Dauge.

Nikud mi se ne ide, pomisli on. Bas nikud. Kako mi je tesko… Nikada nisam mogao ni da pomislim da ce mi biti tako tesko. Jer, nije se desilo nista novo ili neocekivano. Sve je odavno poznato i proracunato. Na vreme je sve prezivljeno, jer ko hoce da izgleda kao slabic? Jednom recju — sve je pravedno i posteno. Pedeset i dve godine mu je. Cetiri puta ozracen. Istroseno srce. Losi zivci. Pa cak ni krv nije njegova. Zbog toga ga nikad ne uzimaju, uvek ga proglasavaju za nesposobnog. A Volodu Jurkovskog uzimaju. A tebi, kazu, Grigorije Joanicu, dovoljno je i to sto jedes ono sto ti daju, i sto spavas tamo gde te poloze da spavas. Vreme je kazu, Grigorije Joanicu, da ucis mlade. A cemu da ih ucim? Dauge ispod oka pogleda Grisu. Kako je samo zdrav i jak! Da ih ucim smelosti? Ili mozda zdravlju? A nista drugo, u sustini, nije ni potrebno. Tako, sad ostajes sam. Sa jos stotinak clanaka, koji su vec zastareli. I nekoliko knjiga, koje brzo stare. Tu je i slava, koja stari brze od svega.

Okrenuo se i usao u bucni, prohladni hol. Grisa Bikov je koracao kraj njega.

Kosulja mu je bila raskopcana. U holu se cuo zamor i sustanje novina. Na velikom ekranu, koji je zauzimao pola zida, prikazivan je nekakav film: nekoliko ljudi je, zavaljeno u fotelje, posmatralo film, drzeci kraj usiju kutijice fonodemonstratora. Debeli stranac istocnjackog tipa muvao se kraj bifea-automata.

Kraj ulaza u bar Dauge se najednom zaustavi.

„Da svratimo i popijemo nesto, imenjace“, rece. Grisa ga pogleda zacudeno i sa zaljenjem.

„Zasto, cika-Grisa?“ upita. „Zasto? Ne treba.“

„Mislis da ne treba?“ zamisljeno upita Dauge.

„Razume se da ne treba. Nicemu ne vodi, casna rec.“ Dauge ga pogleda iskrvivsi glavu.

„Da mozda ne zamisljas“, ljutito rece, „da sam se opustio zbog toga sto nisam posao sa njima? Pa sta, zar ne mogu da zivim i bez tih tajanstvenih bezdana i prostora? Izvini, golubicu! Bas me briga za sva ta prostranstva! Ali, evo sta: ostao sam sam… Razumes? Sam! Prvi put u zivotu ‘sam’!“

Grisa se nelagodno osvrnu. Debeli stranac ih je posmatrao. Dauge je govorio tiho, ali se Grisi cinilo da ih

Вы читаете Tahmasib
Добавить отзыв
ВСЕ ОТЗЫВЫ О КНИГЕ В ИЗБРАННОЕ

0

Вы можете отметить интересные вам фрагменты текста, которые будут доступны по уникальной ссылке в адресной строке браузера.

Отметить Добавить цитату
×